Tekst je napisan za slovensku večer povodom doživotne kazne Ratku Mladiću u Haagu.

Nedavno sam, pripremajući se za jedan znanstveni skup na kojemu sam sudjelovao, ponovno pročitao esej Josipa Županova pod naslovom „Jugoslavenska ideja pod ruševinama Vukovara”. U tom eseju Županov govori o propasti jugoslavenske ideje u njezinim različitim dimenzijama: onoj političkoj, onoj ideološkoj, onoj psihološkoj i onoj socijalnoj. Osnovna teza teksta je kako je rat u potpunosti i zauvijek uništio svaku ideju multietničke, zajedničke države svih južnoslavenskih naroda. Još važnije, on je zauvijek uništio socijalno tkivo zajednica koje dotaknuo, a time je uništio i ideju jedinstvenog, jugoslavenskog identiteta. Dalje, Županov iznosi procjenu kako je potrebno minimalno pet generacija, a svaka generacija predstavlja period od dvadeset godina, kako bi se socijalno tkivo zajednice razorene ratom u potpunosti obnovilo.

Vukovar – grad u kojemu sam rođen – grad je u kojemu je, prije rata, živjelo 25 različitih zajednica – što etničkih, što vjerskih – u popriličnom skladu. Naravno, još uvijek su se – kao, uostalom, i u ostatku bivše države – osjećale posljedice Drugog svjetskog rata, međutim, moji su tadašnji sugrađani živjeli u zajednici koju je krasila količina društvene solidarnosti i kohezije koja je po svojoj snazi svakako mogla biti pozitivan i rijedak primjer, netipičan za tako kulturno i etnički „šarena” društva. I onda – rat.

U nepunih godinu dana, rat je do tada skladnu zajednicu potpuno devastirao, u svakom smislu, i dugoročno joj oduzeo mogućnost i potencijal da živi. Danas, to je grad u kojemu je segregacija gotovo potpuna – od obrazovnog sustava do gradskih kafića i klubova u kojima se mladi idu zabavljati. To je grad u kojemu se, oni koju su u njemu ostali, svaki dan nastoje oteti raljama prošlosti i okrenuti budućnosti. A to je uglavnom, na moju veliku žalost, neuspješno. Za ljude koji su na svojoj koži osjetili teror i posljedice velikosrpske agresije, prošlost je neminovno prisutna sjećanjem na sve one voljene osobe koje su izgubili te pogledom na svaki porušeni dom koji je iza njih ostao. Vukovar nije samo grad heroj.

Vukovar je i grad satkan u žrtvi, stradanju i pokušaju te hrabrosti njegovih stanovnika da se okrenu svjetlijoj budućnosti. Budućnosti koja će pamtiti žrtvu, a živjeti nadu. Budućnosti snažnijeg Vukovara, budućnosti snažnije Srebrenice i svih onih mjesta kojima su agresori oduzeli pravo na sreću i mir. A takva je budućnost sve dalje i dalje od stvarnosti, kada institucije koje su obvezne donijeti pravdu, tu istu pravdu kroje na partikularan način.

Presuda Ratku Mladiću, donesena 22. studenog 2017., osudila je djelovanje nekih sudionika, ali ne i režima. Osudila je ono ono što je Ratko Mladić, vlastitim imenom i prezimenom te imenima i prezimenima jednog dijela onih s kojima se udružio u zločinački poduhvat, uradio i oduzeo žrtvama i obiteljima, zajednicama i državama. Presuda nije osudila ono što je takvo krvničko djelovanje štitilo i omogućilo. Nije osudila i spomenula vezu i djelovanje sa službenim Beogradom, jednako kao što nije spomenula mnoga imena onih koji su uništili nebrojeno mnogo života i budućnosti. Poput imena Slobodana Miloševića. Ekskulpiran je zločinački, velikosrpski režim koji je odgovoran za agresiju na Hrvatsku i BiH.

Zbog takve presude, poslana je poruka. Poruka da pravda nije sveobuhvatna i dostižna već da će ideološki sudionici tog rata, koji su profitirali od nasilja koje je Ratko Mladić sijao, ostati stvarni pobjednici. To su Vojislav Šešelj, Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić i svi oni koji i danas šire ideale mržnje, neslaganja i profiterstva najkrvavijim ljudskim sudbinama. Smije li nas onda čuditi, primjerice, izjava Milorada Dodika kada kaže da je Mladić heroj Srba? Možemo li zaista očekivati da će se, pod takvim izjavama i atmosferom, roditi trajni mir na Balkanu? Možemo li očekivati da se Vukovar i Srebrenica, njihovi stanovnici, školarci i svi oni koji svoj život grade ondje okrenu sutrašnjem danu, kada prvotimci tadašnjeg beogradskog režima šalju iste, bolne i opasne izjave?

Zbog svega ovoga zabrinjava realna mogućnost da će sukob na Balkanu ostati zamrznut u nekim prijašnjim vremenima. Vremenima koja ne ocrtavaju vrijednosti moderne Europe, ujedinjene u različitosti. Upravo ta Europa, njene vrijednosti i institucije jedini su odgovor i rješenje za Srbiju i BiH. Kroz europske integracije te vodstvo primjerom, Europa može BiH i Srbiji omogućiti otvoren dijalog, ulazak u krug razvijenih zemalja nošenih otvorenim, solidarnim i miroljubivim idealima te preuzeti aktivnu ulogu u izgradnji bolje budućnosti za građane svih država na Balkanu.

Treba nam Europa koja će pravedno i iskreno osuditi grijehe iz prošlosti, poticati ujedinjenost i solidarnost u sadašnjosti te stvarati temelje za suživot u budućnosti. Haški tribunal donio je presudu na papiru. Međutim, na nama je, kao akterima političkih procesa u regiji, da svojim djelovanjem i odgovornim politikama smognemo snage i okrenemo se onome što nas povezuje umjesto onome što nas razdvaja, i prošlosti, jednom zauvijek, presudimo u zbilji. Ma koliko god to nekima u susjedstvu i danas smetalo.