“The only thing I really need Is something tough and masculine Nice brave guys in uniforms Comradeship in easy wars The only thing I really need To improve my self-esteem Is an enemy, a rifle And something to fight for” Hladno pivo, MTV, 1995. Kada je Kolinda Grabar Kitarović u svojoj izbornoj kampanji govorila […]
“The only thing I really need
Is something tough and masculine
Nice brave guys in uniforms
Comradeship in easy wars
The only thing I really need
To improve my self-esteem
Is an enemy, a rifle
And something to fight for”
Hladno pivo, MTV, 1995.
Kada je Kolinda Grabar Kitarović u svojoj izbornoj kampanji govorila o tome kako će se zalagati za ponovno uvođenje obveze služenja vojnog roka, većina komentatora to je shvatila kao dodvoravanje onom militantnom, autoritarnom dijelu njezinih birača. Militarizacija je bila i ostala jednom od najvažnijih niti u njezinom političkom narativu – naša predsjednica rado oblači maskirnu uniformu, relativno često se fotografira s oružjem u rukama, voli naglasiti svoje iskustvo u NATO-u. Ali vojni rok – nije služila.Ipak, kontinuirano loše ocjene rada predsjednice, kao i perzistentan spektakularno loš osobni politički rejting u usporedbi sa svojim prethodnicima u istoj fazi mandata govore nam da građani Hrvatske ne doživljavaju Kolindu Grabar Kitarović kao osobito ozbiljnu ili vjerodostojnu političarku. To je sasvim sigurno dio razloga zbog kojeg je većina ljudi na njezine ideje o vojnom roku odmahnula rukom uz tek pokoji promrmljani “kajgot”. Andreja Plenkovića, s druge strane, građani doživljavaju potpuno drugačije. Tome svjedoči činjenica da mu je osobni rejting u kontinuiranom porastu iako je podrška njegovim politikama u padu. U prijevodu – “ne sviđa nam se to što radiš, ali mislimo da si sposoban za mnogo bolje od ovoga”. I upravo zbog toga, kada iz usta ozbiljnog političara kao što je naš premijer izlaze rečenice poput: “Idejom o ponovnom služenju vojnog roka želi se popularizirati Oružane snage (OS) RH među mladim ljudima” čovjek se mora zapitati je li Plenkoviću netko namjerno “uvalio kajlu” uvjerivši ga da je vojni rok dobra ideja ili, što je mnogo gora opcija, on to doista i misli. Pogledajmo malo glavne (protu)argumente.
Vjerodostojnost
Nedugo nakon što su iz Vlade krenule potvrde da se razmišlja o ponovnom uvođenju vojnog roka, javnost je saznala, uz pomoć poslovično ljubopitljivih predstavnika ozbiljnih i uvjerljivih hrvatskih medija, kako naš premijer nije bio u mogućnosti služiti vojni rok jer je, ni manje ni više, bio anemičan. Dakle, čovjek koji sam nije služio vojsku smatra da bi djeca hrvatskih građana svakako trebala služiti vojsku. Neću na ovome mjestu ulaziti u osobito duboku debatu o tome koliko je anemija deal-breaker za služenje vojnog roka, ali recimo samo kako činjenica da se Plenković dosta ozbiljno bavio sportom u isto vrijeme kad zbog anemije nije mogao služiti vojsku čak ne ulazi ni u kategoriju sumnjivog nego u kategoriju samozadovoljnog, levatskog, konspirativnog namigivanja. Ovome još samo želim dodati kako ni predsjednik Sabora ni predsjednica države, kao što sam već napisao, nisu služili vojni rok. Nije problem što su izbjegli vojsku; mislim da jako malo ljudi na pragu svojeg osamostaljenja i zrelosti ima potrebu provesti bilo koju količinu vremena učeći, kada stvar reduciramo do bitnog, kako ubijati svoju ljudsku braću i sestre. JNA nije priznavala prigovor savjesti, a u vrijeme Domovinskog rata to bi bilo promatrano kao vrlo nedomoljuban potez. Jedino što ti ostaje je mala varka koju nitko neće zamjeriti. Ali onda zaista nije vjerodostojno da, mnogo godina kasnije, tražiš od drugih ono što i sam nisi bio voljan dati.
Mladi ljudi
Svojom izjavom premijer je zapravo implicirao da bi vojni rok bio nešto super za mlade ljude, mjera kojom je ova Vlada konačno proniknula u neshvatljive identitete (post)milenijalaca i daje im ono što oni zaista žele. Ne znam kakve mlade ljude Andrej Plenković poznaje i je li ijednu mladu osobu pitao o tome koji su joj životni prioriteti, ali kao netko tko je u karijeri dosta radio s mladima mogu s autoritetom reći da se uniforme, oružje, dril i pranje mozga ne nalaze na listi prioriteta velike većine mladih ljudi. Naprotiv, ako se nalaze i na jednoj listi, onda je to lista stvari koje si u životu NE žele. Ali u želji da budem konstruktivan, za slučaj da nešto od ovoga što pišem dođe do premijera ili do nekoga tko će biti u poziciji odlučivanja o vojnom roku, evo nekoliko stvari koje se nalaze na listi prioriteta mnogih mladih ljudi: mogućnost da u Hrvatskoj dobiju kvalitetno obrazovanje usporedivo s europskim; prilika da nakon tog obrazovanja dobiju posao bez prevelike zafrkancije i da budu obrazovani za taj posao; prilika da budu pošteno plaćeni za pošten rad; da se mogu dobro zabaviti tu i tamo; da mogu biti sretni u svojoj zemlji i da ako odlaze živjeti van, da to čine iz želje a ne iz nužde. Ovo je samo djelomičan popis. Ali vojni rok sigurno nije na njemu, i neće pomoći ni da mladi ljudi u Hrvatskoj žive bolje ni da oni koji žive loše a mogu otići ostanu. Naprotiv, sve će ih učiniti nesretnijima jer će to biti još jedna stvar koju država od njih traži umjesto da im, za promjenu, država nešto da ili ponudi.
Cijena
Prema procjenama raznih stručnjaka koje su se mogle čitati u medijima, uvođenje vojnog roka Hrvatsku bi koštalo između 300 i 500 milijuna kuna. Pitanja je mnogo, ali dva su osobito važna: 1) Gdje planiraju naći novce za to? i 2) Ako ima tih novaca, zašto ih ne investiraju u nešto što je mladima važno i korisno? Doista, zašto te novce ne ulože u kurikularnu reformu? Zašto im je važnije da mlade ljude uče rukovati puškom nego da makar jedno hrvatsko sveučilište uđe barem među top 500 najboljih sveučilišta na svijetu? Zašto im je važnije da te novce daju na uniforme i uzimanje ljeta mladim ljudima nego da mjerom od 1000 EUR za novorođenče – koju su sami više puta obećavali i neispunjavali – olakšaju život obiteljima? Zašto te novce daju za militarizaciju hrvatskog društva umjesto za poticaje za zapošljavanje mladih? Ili za poticanje mladih da ostanu u Hrvatskoj, ili bilo što od mirijade fenomenalnih stvari koje se u Hrvatskoj mogu napraviti s 300-500 milijuna kuna. Ili evo revolucionarne ideje: participativno budžetiranje. Zašto ne bi mladim ljudima dali da smisle što će napraviti s 300-500 milijuna kuna iz državnog proračuna? Kladim se da bi mladi ljudi s tim novcima u godinu dana napravili više dobrih stvari nego što će Zdravko Marić učiniti s cijelim državnim proračunom. A možda baš zbog toga žele od njih napraviti vojnike koji slijede naredbe umjesto da razmišljaju i sami odlučuju. Kako bilo, savršeno je jasno da je su Andrej Plenković i njegova Vlada spremni izmisliti novce za borbene avione, za borbene helikoptere, za vojni rok, za otkup Ine, za povećanje broja i visine braniteljskih prava ali kada je riječ o obrazovanju, znanosti, kulturi, zapošljavanju, bilo kojoj politici za mlade ili bilo čemu što mladima može život učiniti boljima – novaca nemaju, ne znaju gdje da ih nađu, traže od građana razumijevanje.
Spin
Kao što sam napomenuo negdje početkom ovog teksta, sam Plenković je nesumnjivo popularan, ali njegove politike i potezi – sve manje. Ipak, naš premijer je nesumnjivo inteligentna, obrazovana osoba s mnogo političkog iskustva – unatoč percepciji da je u hrvatskoj politici novo lice. Jedan od meni najzanimljivijih detalja iz političke biografije Andreja Plenkovića jest činjenica da je bio šef predsjedničke kampanje Mate Granića na predsjedničkim izborima 2000. godine. Dakle, kao tridesetogodišnjak vodio je predsjedničku kampanju kandidata najveće hrvatske stranke. Ne zaboravimo da je u ono vrijeme, prije ustavnih promjena, to bila najutjecajnija politička pozicija u Hrvatskoj. To je svakako impresivno postignuće. Ovime želim argumentirati tezu kako je naš premijer svakako dovoljno iskusan i vješt u odnosima s javnošću da zna prepoznati rane znakove PR katastrofe kada ih vidi i da je priča o uvođenju vojnog roka zapravo spin kojime se skreće pažnja javnosti s uistinu važnih grešaka koje on i njegova Vlada rade. A grešaka se već mašala nakupilo: plagijator Barišić i devastacija hrvatskog obrazovnog sustava, korupcija i klerikalizacija hrvatske znanosti, “delikatno” pitanje ustaške renesanse kroz priču o ploči u Jasenovcu i nekažnjenog skidanja izložbe o Anni Frank, priča o otkupu Ine, izgledna prodaja HEPa unatoč jednoglasnom prosvjedu javnosti, porezna reforma u korist najbogatijih, pasivnost oko puta predsjednice u SAD… I nije li ideja o vojnom roku zapravo savršena diverzija? S jedne strane, Plenkoviću će donijeti podršku onog militantnog i autoritarnog dijela birača, s kojima Plenković kao wannabe umjereni demokršćanin ima problema. S druge strane, priča o vojnom roku je do te mjere iritantna onim građanima čiju podršku ionako nije imao da će vrlo uspješno skrenuti njihovu pažnju s onih pitanja koje sam maloprije naveo. A dok se kritičari zabavljaju vojnim rokom, dogovorit će se u miru i tišini i prodaja HEPa i kupnja Ine, i zaboravit će se da je povećao plaće političarima i bogatima, da ljudi odlaze iz Hrvatske… Jednostavnim rječnikom rečeno, ideja o ponovnom uvođenju vojnog roka do te je mjere glupa i neargumentirana da jedino može biti spin.
Militarizacija i casus foederis
Hrvatska je zemlja koja se na mnogim poljima bori da bi dosegla razinu najuspješnijih europskih zemalja, ali jedno područje na kojemu to nije slučaj je pitanje obrane i nacionalne sigurnosti. Hrvatska ima profesionalnu vojsku veličine primjerene svojim objektivnim mogućnostima i okolnostima. Ali ono što je mnogo važnije: članica je NATO saveza i Europske Unije. To znači da je jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. U krajnje malo izglednom slučaju napada na Hrvatsku, temeljem našeg članstva u NATO-u u obranu Hrvatske uključile bi se sve ostale članice tog saveza. To se diplomatskim rječnikom zove casus foederis. A uzmemo li u obzir činjenicu da to znači da bi Hrvatsku branile neke od najmoćnijih vojnih sila na svijetu, poput SAD-a ili Turske, jasno je da je priča o vojnom roku nema veze s nacionalnom sigurnošću Hrvatske nego s njezinom militarizacijom. A militarizacija je svakako prava riječ za opisati ono što se u Hrvatskoj zbiva; pitanje vojnog roka samo je posljednji u nizu argumenata za to. Kad su avioni i helikopteri važniji od školskog programa i kvalitete sveučilišta; kad je važnije da mladi ljudi uče pucati nego, primjerice, programirati; kad su prava ratnih veterana važnija od prava radnih veterana – to se zove militarizacija, i znak je rastuće autoritarnosti društva. Hrvatska je okusila dovoljno rata za nekoliko života, rata u kojemu je krvlju platila izlazak iz jedne autoritarne, neslobodne države u kojoj su kult vojske i obaveza vojnog roka bili neki od glavnih alata osiguravanja zajedništva na nacionalnoj razini. Jedna stvar je sasvim sigurna: militarizacija i kult vojske neće Hrvatsku učiniti miroljubivi(ji)m društvom. Naprotiv.
Naposl(j)etku…
Umjesto zaključka, ovaj tekst želio bih završiti kao što sam ga i započeo – citatom jedne pjesme. Citiram Balaševića jer su ove njegove riječi podsjetnik na sentiment jedne generacije prema vojsci čije su ih uniforme stariji tjerali da oblače u vrijeme koje je trebalo biti posvećeno samo njima, njihovoj mladosti i njihovoj slobodi. Njihovom vlastitom izboru.
“Odjebi, JNA…
Dao sam ti jednu dobru godinu života…
Najbolju, možda?
Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo, zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetlo od tame u mutnom jezgru zenice, bajaju, pokretnu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu….
Nikad više…
Ali…
Proklet da sam…
Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete…
Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim stranicama štampe…
Oni ostadoše negde u devetnaestoj…
Zaljubljeni…
Zaigrani…
Zbunjeni…
Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako bezbožnički podmetnuli u džepove…
Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje…
Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate…
Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti…
Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme…
Nema Mojih u ovom Ratu Naših…
Ma znam…
Ne može to tek tako…
Čičak Izdaje se kači na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski…
Razmišljao sam o tome…
Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje?
I, žalim…
Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom…
Zato odjebi, JNA…
Dosta je bilo…”
Đorđe Balašević, Koncert u Sava centru, Beograd, 1992.
Objavio Bojan Glavašević u kategoriji Komentari dana 6. veljače 2017..