Hibridni rat i asimetrično domoljublje

Hibridni rat i sigurnost Unije

Ovaj tekst pišem u Tallinnu, za vrijeme sudjelovanja na sastanku COSAC-a, odnosno Konferencije odbora za EU poslove nacionalnih parlamenata zemalja članica Unije. Upravo traje rasprava delegata nakon izlaganja Juliana Kinga, europskog povjerenika za sigurnosnu uniju. U svojem izlaganju govorio je o tome na koji način možemo Europsku uniju učiniti sigurnim mjestom za život u svijetu u kojemu najveće prijetnje više ne dolaze od mogućnosti totalnog rata oružjem masovnog uništenja – iako te prijetnje i dalje postoje, i nisu male. Velik i važan dio njegovog izlaganja odnosio se na snagu kibernetičkih prijetnji. Iznio je podatak kako je od 2013. godine broj kibernetičkih napada različitih oblika na mete u Europskoj Uniji narastao pet puta. Najveći broj meta napada više nisu državne, nego privatne  – čak 95% meta, kaže Julian King – a počinitelji napada, onda kada ih je uopće moguće detektirati, obično su pojedinci ili manje grupe bez jasne političke ili vojne afilijacije s nekom državom. Ove činjenice otežavaju državama da svoje građane zaštite od takvih napada, a počinitelje detektiraju i kazne.

Kibernetički napadi, i druge prijetnje s takvim osobinama, dio su onoga što se nekada – a u zadnje vrijeme, u Hrvatskoj, vrlo često – naziva hibridnim ratom. Druga imena za takve prijetnje su asimetrično ratovanje, nelinearno ratovanje, netradicionalno ratovanje, fleksibilno ratovanje, specijalno ratovanje i nekonvencionalno ratovanje. Naziva je puno, ali je definicija jako malo (toliko malo, da se, primjerice, ni zemlje članice NATO-a ne mogu složiti oko prihvaćanja jedne od njih). U takvim okolnostima, kada političari neprecizno i olako govore o hibridnom ratu, učinak je u „najboljem” slučaju zastrašivanje građana, a u najgorem – osobito ako zaista i postoje takve prijetnje za građane – pomažu napadačima u postizanju ciljeva.

Damien Van Puyvelde, izvanredni profesor sigurnosnih studija s Instituta za studije nacionalne sigurnosti na Sveučilištu El Paso u Teksasu, kaže kako termin hibridnog rata treba koristiti samo u onim slučajevima kada metode ratovanja nisu ograničene samo na jednu formu ili dimenziju. Naime kada se svaka prijetnja ili upotreba sile klasificira kao „hibridna”, taj pojam jednostavno gubi svoju vrijednost i izaziva konfuziju umjesto da plastično ilustrira realitet modernog ratovanja.

Dodatno, piše Van Puyvelde, upotreba novog termina sugerira da se pojavilo nešto novo u modernom ratovanju – a to ne mora biti slučaj. Skoro cijela povijest  ljudskog ratovanja bila je definirana pronalaženjem i iskorištavanjem slabosti protivnika stvaranjem kompleksnih, asimetričnih situacija u kojima se miješaju tradicionalne i netradicionalne metode, konvencionalne i nekonvencionalne taktike. Drugim riječima, kaže Puyvelde, kibernetičko ratovanje nije fundamentalno promijenilo narav ratovanja, nego je proširilo njegovu upotrebu na novu dimenziju.

U Tallinnu, Julian King je zastupnicama i zastupnicima iz parlamenata zemalja članica Unije u kratkim crtama predstavio plan borbe protiv kibernetičkih prijetnji.

Prve dvije točke – ujedno najvažnije – odnose se na razvijanje nečega što King naziva „kritička svijest” i „kibernetička higijena” kod građana Europske unije. Naime, s obzirom na činjenicu kako su upravo građani glavne mete kibernetičkih napada, upravo oni moraju biti i prva linija obrane. Kibernetičke napade koji nisu usmjereni na institucije država teško može otkriti dovoljno velikom brzinom, a još teže može reagirati dovoljno brzo kako bi ispunila ono što je tradicionalno core business države – zaštita građana. Međutim, država može pomoći građanima da se učinkovitije brane od takvih prijetnji razvijanjem svijesti i praksi koje će kibernetičke napade otežati ili osujetiti, i koje će pomoći da država lakše otkrije prijetnje i napade, te da na njih reagira brže i uspješnije.

Treća točka o kojoj je govorio King odnosi se na prijedlog kreiranja posebnog, strateškog programa istraživanja kibernetičke sigurnosti na razini unije, koji bi se provodio u zemljama članicama, i omogućio bolje razumijevanje i otkrivanje novih metoda za borbu protiv kibernetičkih napada.

Četvrta točka je značajno ojačavanje europske agencije za kibernetičku sigurnost. Neki izazovi – poput, primjerice, utjecaja stranih sila na demokratske izbore u zemljama članicama Unije – često nadilaze mogućnosti zemalja članica da se same s njima uhvate u koštac. Ojačavanje europske agencije za kibernetičku sigurnost pomoći će zemljama članicama da se lakše, i zajednički, brane od onih napada koji direktno utječu da demokratski poredak u njima.

Petu točku Julian King je nazva „spajanje točaka”, odnosno, suradnju među zemljama članicama, ali i međunarodnu suradnju, u razmjeni obavještajnih informacija, u osnaživanju potencijalnih meta napada, ali i u zajedničkom povećavanju standarda za internet of things – to osobito vrijedi za zemlje poput SAD-a i Kine.

Na Konferenciji odbora za poslove Unije parlamenata Europske unije (izvor: sabor.hr)

Konačno, šesta točka Kingovog plana odnosi se na obeshrabrivanje ili odvraćanje napada kroz uspješnije otkrivanje i kažnjavanje počinitelja i njihovih sponzora. Racionala odabira kibernetičkih napada s ciljem subverzivnog utjecaja na političke, ekonomske ili sigurnosne okolnosti u nekoj zemlji počiva na činjenici da je počinitelje jako teško otkriti, a još ih je teže dovesti u vezu s nekom stranom silom. Zbog toga one države koje sponzoriraju takve napade ne strahuju od retribucije, odnosno uzvratnog napada. Pojedinačne države koje su na meti takvih napada često ne uspijevaju same postići dobre rezultate u otkrivanju i sankcioniranju počinitelja i sponzora jer ono što je potrebno učiniti da bi se to dogodilo nadilazi njihove pojedinačne mogućnosti. Tu ulazi Europska unija: vlastitim europskim zakonodavnim i izvršnim mjerama, kao i u suradnji sa zemljama partnerima i saveznicima, moguće je povećati transparentnost na internetu i restrukturirati ga (točno te riječi je upotrijebio King) tako da otkrivanje počinitelja, kao i onih koji ih financiraju bude lakše, a time se otvara put prema lakšem procesuiranju i sankcioniranju. Prema Julianu Kingu i Europskoj komisiji, to je dobra strategija odvraćanja kibernetičkih napada.

Čini mi se izuzetno važnim još jednom ovdje napisati kako su, u konačnici, mete i žrtve kibernetičkih napada i „hibridnog rata” uvijek – građani. Zbog toga, fokus države i fokus odgovornih političara treba biti upravo u osnaživanju građana, u razvijanju svijesti o prijetnjama i otpornosti. Drugim riječima – mislim da je povjerenik King potpuno u pravu kada govori o najvažnijim točkama svojeg plana.

Asimetrično domoljublje

Hrvatska je, i pojedinačno i kao zemlja članica Europske unije, sasvim sigurno zanimljiva čitavom nizu stranih sila. Naša se zemlja nalazi na jednom od geopolitički najvažnijih dijelova svijeta – i tome je tako već stoljećima. Zbog toga, kada premijer ili njegov ministar obrane građanima govore kako se vodi hibridni rat, uistinu stvaraju dojam kako je to neka nova pojava. Međutim – nije. Hrvatska je, baš kao i svaka druga zemlja, konstantno izložena pokušajima stranih sila da na razne načine – subverzivnim, obavještajnim i kibernetičkim metodama utječu na unutarnjopolitičke okolnosti, donošenje odluka, političku klimu, i slično. Odgovorni političari o temama koje se tiču sigurnosti građana govore odmjereno, biranim riječima i vrlo argumentirano. Ako to ne čine, lako nastanu strah i panika među građanima jer građani dobiju dojam da postoji izvanredno stanje i da ih političari alarmiraju jer ih nisu u stanju adekvatno zaštititi od prijetnje. Ako se političari pozivaju na postojanje hibridnog rata bez argumenata, bez navođenja počinitelja ili konkretne naravi prijetnje, ako građanima daju samo sumnju a ne nude odgovor – onda su ili neodgovorni ili su, ako to čine kako bi izbjegli davanje odgovora na pitanja  od javnog interesa o sebi, jednostavno loši političari.

Zadnjih nekoliko dana premijer Plenković i ministar obrane Krstičević zloupotrijebili su svoj pristup povlaštenim informacijama plasirajući u javnost tezu da se u Hrvatskoj vodi hibridni rat. Time su zaigrali na traumu građana Hrvatske kojima su bolne uspomene iz Domovinskog rata još uvijek žive i suviše bliske, i nije im bilo teško povjerovati kako je riječ o izvanrednom stanju, novoj prijetnji njihovoj sigurnosti i sigurnosti demokratskog poretka u Hrvatskoj. Takvim postupkom Plenković i Krstičević htjeli su proizvesti pristanak građana za nedavanje odgovora na pitanja od javnog interesa: Plenković na pitanja o Agrokoru, a Krstičević na pitanja o sumnji da je plagirao dijelove rada dok se školovao u SAD-u.

Takva metoda izbjegavanja transparentnosti i davanja odgovora građanima na pitanja od javnog interesa zapravo je ekstenzija dosadašnjeg stava Plenkovića i njegove Vlade prema medijima i građanima, ali osobito prema medijima.

Odabir ovakvog načina eskiviranja transparentnosti zapravo je par excellence oličenje asimetričnog domoljublja u kakvo vjeruju u HDZ-u, i kakvo promiču već dvadeset godina. Možemo ga sažeti otprilike ovako: ono što je u interesu HDZ-u, ili nekom njegovom članu, ujedno je pitanje nacionalnog interesa. Ono što nije u interesu HDZ-a, ili u interesu nekog njegovog člana, nije ni u nacionalnom interesu. Svako inzistiranje na nečemu što nije u interesu HDZ-a ili nekog njegovog člana – bilo od strane političara, bilo medija – rad je protivan nacionalnom interesu. Iz perspektive takve vizije domoljublja savršeno je jasno zbog čega si Plenković i Krstičević dozvoljavaju manipulirati osjećajima hrvatskih građana. Za jednog Krstičevića, pitanja o potencijalnom plagiranju zbilja jesu medijski hibridni rat protiv njega osobno i protiv Hrvatske. HDZ-ovo domoljublje ne razumije interes građana, nego samo interes HDZ-a i njegovih članova. Takvo domoljublje i takav HDZ jednostavno nisu sposobni raditi ni u čijem interesu, osim u vlastitom.

Julian King u Tallinnu zapravo govori kako će Unija biti sigurnija ako građani budu informiraniji i obrazovaniji, a vlasti transparentnije, govori o važnosti provjeravanja informacija. Za to vrijeme, u Zagrebu, Krstičević i Plenković odbijaju biti transparentni i odbijaju dati novinarima odgovore na pitanja. Za to vrijeme, stopiranjem kurikularne reforme, Plenković se pobrinuo da građani Hrvatske budu manje obrazovani i manje informirani. Manje otporni na lažne vijesti, „alternativne” činjenice i druge instrumente koje strane sile mogu koristiti protiv Hrvatske i njenih građana. Nije čudno da je Plenkoviću i Krstičeviću opravdano izmišljati prijetnje i ratove – jer oni ih zapravo ne izmišljaju. Oni u novinarima, u medijima, i u građanima doista vide prijetnju vlastitim interesima. Takvo domoljublje je asimetrično jer od njega HDZ i njegovi članovi imaju jako puno koristi, a građani samo štetu. Takvo domoljublje Hrvatskoj ne treba.