Pismo urednicima Večernjeg lista

Sloboda medija i sloboda govora važni su demokratski osigurači. Oni ipak podrazumijevaju dvosmjeran proces. Ovo pismo osobama koje uređuju Večernji list objavljujem zbog javnosti svojeg djelovanja, iako inicijalno nije zamišljeno kao otvoreno pismo.
Nastavi čitati “Pismo urednicima Večernjeg lista”

Hibridni rat i asimetrično domoljublje

Hibridni rat i sigurnost Unije

Ovaj tekst pišem u Tallinnu, za vrijeme sudjelovanja na sastanku COSAC-a, odnosno Konferencije odbora za EU poslove nacionalnih parlamenata zemalja članica Unije. Upravo traje rasprava delegata nakon izlaganja Juliana Kinga, europskog povjerenika za sigurnosnu uniju. U svojem izlaganju govorio je o tome na koji način možemo Europsku uniju učiniti sigurnim mjestom za život u svijetu u kojemu najveće prijetnje više ne dolaze od mogućnosti totalnog rata oružjem masovnog uništenja – iako te prijetnje i dalje postoje, i nisu male. Velik i važan dio njegovog izlaganja odnosio se na snagu kibernetičkih prijetnji. Iznio je podatak kako je od 2013. godine broj kibernetičkih napada različitih oblika na mete u Europskoj Uniji narastao pet puta. Najveći broj meta napada više nisu državne, nego privatne  – čak 95% meta, kaže Julian King – a počinitelji napada, onda kada ih je uopće moguće detektirati, obično su pojedinci ili manje grupe bez jasne političke ili vojne afilijacije s nekom državom. Ove činjenice otežavaju državama da svoje građane zaštite od takvih napada, a počinitelje detektiraju i kazne.

Kibernetički napadi, i druge prijetnje s takvim osobinama, dio su onoga što se nekada – a u zadnje vrijeme, u Hrvatskoj, vrlo često – naziva hibridnim ratom. Druga imena za takve prijetnje su asimetrično ratovanje, nelinearno ratovanje, netradicionalno ratovanje, fleksibilno ratovanje, specijalno ratovanje i nekonvencionalno ratovanje. Naziva je puno, ali je definicija jako malo (toliko malo, da se, primjerice, ni zemlje članice NATO-a ne mogu složiti oko prihvaćanja jedne od njih). U takvim okolnostima, kada političari neprecizno i olako govore o hibridnom ratu, učinak je u „najboljem” slučaju zastrašivanje građana, a u najgorem – osobito ako zaista i postoje takve prijetnje za građane – pomažu napadačima u postizanju ciljeva.

Damien Van Puyvelde, izvanredni profesor sigurnosnih studija s Instituta za studije nacionalne sigurnosti na Sveučilištu El Paso u Teksasu, kaže kako termin hibridnog rata treba koristiti samo u onim slučajevima kada metode ratovanja nisu ograničene samo na jednu formu ili dimenziju. Naime kada se svaka prijetnja ili upotreba sile klasificira kao „hibridna”, taj pojam jednostavno gubi svoju vrijednost i izaziva konfuziju umjesto da plastično ilustrira realitet modernog ratovanja.

Dodatno, piše Van Puyvelde, upotreba novog termina sugerira da se pojavilo nešto novo u modernom ratovanju – a to ne mora biti slučaj. Skoro cijela povijest  ljudskog ratovanja bila je definirana pronalaženjem i iskorištavanjem slabosti protivnika stvaranjem kompleksnih, asimetričnih situacija u kojima se miješaju tradicionalne i netradicionalne metode, konvencionalne i nekonvencionalne taktike. Drugim riječima, kaže Puyvelde, kibernetičko ratovanje nije fundamentalno promijenilo narav ratovanja, nego je proširilo njegovu upotrebu na novu dimenziju.

U Tallinnu, Julian King je zastupnicama i zastupnicima iz parlamenata zemalja članica Unije u kratkim crtama predstavio plan borbe protiv kibernetičkih prijetnji.

Prve dvije točke – ujedno najvažnije – odnose se na razvijanje nečega što King naziva „kritička svijest” i „kibernetička higijena” kod građana Europske unije. Naime, s obzirom na činjenicu kako su upravo građani glavne mete kibernetičkih napada, upravo oni moraju biti i prva linija obrane. Kibernetičke napade koji nisu usmjereni na institucije država teško može otkriti dovoljno velikom brzinom, a još teže može reagirati dovoljno brzo kako bi ispunila ono što je tradicionalno core business države – zaštita građana. Međutim, država može pomoći građanima da se učinkovitije brane od takvih prijetnji razvijanjem svijesti i praksi koje će kibernetičke napade otežati ili osujetiti, i koje će pomoći da država lakše otkrije prijetnje i napade, te da na njih reagira brže i uspješnije.

Treća točka o kojoj je govorio King odnosi se na prijedlog kreiranja posebnog, strateškog programa istraživanja kibernetičke sigurnosti na razini unije, koji bi se provodio u zemljama članicama, i omogućio bolje razumijevanje i otkrivanje novih metoda za borbu protiv kibernetičkih napada.

Četvrta točka je značajno ojačavanje europske agencije za kibernetičku sigurnost. Neki izazovi – poput, primjerice, utjecaja stranih sila na demokratske izbore u zemljama članicama Unije – često nadilaze mogućnosti zemalja članica da se same s njima uhvate u koštac. Ojačavanje europske agencije za kibernetičku sigurnost pomoći će zemljama članicama da se lakše, i zajednički, brane od onih napada koji direktno utječu da demokratski poredak u njima.

Petu točku Julian King je nazva „spajanje točaka”, odnosno, suradnju među zemljama članicama, ali i međunarodnu suradnju, u razmjeni obavještajnih informacija, u osnaživanju potencijalnih meta napada, ali i u zajedničkom povećavanju standarda za internet of things – to osobito vrijedi za zemlje poput SAD-a i Kine.

Na Konferenciji odbora za poslove Unije parlamenata Europske unije (izvor: sabor.hr)

Konačno, šesta točka Kingovog plana odnosi se na obeshrabrivanje ili odvraćanje napada kroz uspješnije otkrivanje i kažnjavanje počinitelja i njihovih sponzora. Racionala odabira kibernetičkih napada s ciljem subverzivnog utjecaja na političke, ekonomske ili sigurnosne okolnosti u nekoj zemlji počiva na činjenici da je počinitelje jako teško otkriti, a još ih je teže dovesti u vezu s nekom stranom silom. Zbog toga one države koje sponzoriraju takve napade ne strahuju od retribucije, odnosno uzvratnog napada. Pojedinačne države koje su na meti takvih napada često ne uspijevaju same postići dobre rezultate u otkrivanju i sankcioniranju počinitelja i sponzora jer ono što je potrebno učiniti da bi se to dogodilo nadilazi njihove pojedinačne mogućnosti. Tu ulazi Europska unija: vlastitim europskim zakonodavnim i izvršnim mjerama, kao i u suradnji sa zemljama partnerima i saveznicima, moguće je povećati transparentnost na internetu i restrukturirati ga (točno te riječi je upotrijebio King) tako da otkrivanje počinitelja, kao i onih koji ih financiraju bude lakše, a time se otvara put prema lakšem procesuiranju i sankcioniranju. Prema Julianu Kingu i Europskoj komisiji, to je dobra strategija odvraćanja kibernetičkih napada.

Čini mi se izuzetno važnim još jednom ovdje napisati kako su, u konačnici, mete i žrtve kibernetičkih napada i „hibridnog rata” uvijek – građani. Zbog toga, fokus države i fokus odgovornih političara treba biti upravo u osnaživanju građana, u razvijanju svijesti o prijetnjama i otpornosti. Drugim riječima – mislim da je povjerenik King potpuno u pravu kada govori o najvažnijim točkama svojeg plana.

Asimetrično domoljublje

Hrvatska je, i pojedinačno i kao zemlja članica Europske unije, sasvim sigurno zanimljiva čitavom nizu stranih sila. Naša se zemlja nalazi na jednom od geopolitički najvažnijih dijelova svijeta – i tome je tako već stoljećima. Zbog toga, kada premijer ili njegov ministar obrane građanima govore kako se vodi hibridni rat, uistinu stvaraju dojam kako je to neka nova pojava. Međutim – nije. Hrvatska je, baš kao i svaka druga zemlja, konstantno izložena pokušajima stranih sila da na razne načine – subverzivnim, obavještajnim i kibernetičkim metodama utječu na unutarnjopolitičke okolnosti, donošenje odluka, političku klimu, i slično. Odgovorni političari o temama koje se tiču sigurnosti građana govore odmjereno, biranim riječima i vrlo argumentirano. Ako to ne čine, lako nastanu strah i panika među građanima jer građani dobiju dojam da postoji izvanredno stanje i da ih političari alarmiraju jer ih nisu u stanju adekvatno zaštititi od prijetnje. Ako se političari pozivaju na postojanje hibridnog rata bez argumenata, bez navođenja počinitelja ili konkretne naravi prijetnje, ako građanima daju samo sumnju a ne nude odgovor – onda su ili neodgovorni ili su, ako to čine kako bi izbjegli davanje odgovora na pitanja  od javnog interesa o sebi, jednostavno loši političari.

Zadnjih nekoliko dana premijer Plenković i ministar obrane Krstičević zloupotrijebili su svoj pristup povlaštenim informacijama plasirajući u javnost tezu da se u Hrvatskoj vodi hibridni rat. Time su zaigrali na traumu građana Hrvatske kojima su bolne uspomene iz Domovinskog rata još uvijek žive i suviše bliske, i nije im bilo teško povjerovati kako je riječ o izvanrednom stanju, novoj prijetnji njihovoj sigurnosti i sigurnosti demokratskog poretka u Hrvatskoj. Takvim postupkom Plenković i Krstičević htjeli su proizvesti pristanak građana za nedavanje odgovora na pitanja od javnog interesa: Plenković na pitanja o Agrokoru, a Krstičević na pitanja o sumnji da je plagirao dijelove rada dok se školovao u SAD-u.

Takva metoda izbjegavanja transparentnosti i davanja odgovora građanima na pitanja od javnog interesa zapravo je ekstenzija dosadašnjeg stava Plenkovića i njegove Vlade prema medijima i građanima, ali osobito prema medijima.

Odabir ovakvog načina eskiviranja transparentnosti zapravo je par excellence oličenje asimetričnog domoljublja u kakvo vjeruju u HDZ-u, i kakvo promiču već dvadeset godina. Možemo ga sažeti otprilike ovako: ono što je u interesu HDZ-u, ili nekom njegovom članu, ujedno je pitanje nacionalnog interesa. Ono što nije u interesu HDZ-a, ili u interesu nekog njegovog člana, nije ni u nacionalnom interesu. Svako inzistiranje na nečemu što nije u interesu HDZ-a ili nekog njegovog člana – bilo od strane političara, bilo medija – rad je protivan nacionalnom interesu. Iz perspektive takve vizije domoljublja savršeno je jasno zbog čega si Plenković i Krstičević dozvoljavaju manipulirati osjećajima hrvatskih građana. Za jednog Krstičevića, pitanja o potencijalnom plagiranju zbilja jesu medijski hibridni rat protiv njega osobno i protiv Hrvatske. HDZ-ovo domoljublje ne razumije interes građana, nego samo interes HDZ-a i njegovih članova. Takvo domoljublje i takav HDZ jednostavno nisu sposobni raditi ni u čijem interesu, osim u vlastitom.

Julian King u Tallinnu zapravo govori kako će Unija biti sigurnija ako građani budu informiraniji i obrazovaniji, a vlasti transparentnije, govori o važnosti provjeravanja informacija. Za to vrijeme, u Zagrebu, Krstičević i Plenković odbijaju biti transparentni i odbijaju dati novinarima odgovore na pitanja. Za to vrijeme, stopiranjem kurikularne reforme, Plenković se pobrinuo da građani Hrvatske budu manje obrazovani i manje informirani. Manje otporni na lažne vijesti, „alternativne” činjenice i druge instrumente koje strane sile mogu koristiti protiv Hrvatske i njenih građana. Nije čudno da je Plenkoviću i Krstičeviću opravdano izmišljati prijetnje i ratove – jer oni ih zapravo ne izmišljaju. Oni u novinarima, u medijima, i u građanima doista vide prijetnju vlastitim interesima. Takvo domoljublje je asimetrično jer od njega HDZ i njegovi članovi imaju jako puno koristi, a građani samo štetu. Takvo domoljublje Hrvatskoj ne treba.

Pravo i pravda između Place de Luxembourg i ćuprije na Drini ili što presuda Ratku Mladiću znači za Jugoistočnu Europu

Tekst je napisan za slovensku večer povodom doživotne kazne Ratku Mladiću u Haagu.

Nedavno sam, pripremajući se za jedan znanstveni skup na kojemu sam sudjelovao, ponovno pročitao esej Josipa Županova pod naslovom „Jugoslavenska ideja pod ruševinama Vukovara”. U tom eseju Županov govori o propasti jugoslavenske ideje u njezinim različitim dimenzijama: onoj političkoj, onoj ideološkoj, onoj psihološkoj i onoj socijalnoj. Osnovna teza teksta je kako je rat u potpunosti i zauvijek uništio svaku ideju multietničke, zajedničke države svih južnoslavenskih naroda. Još važnije, on je zauvijek uništio socijalno tkivo zajednica koje dotaknuo, a time je uništio i ideju jedinstvenog, jugoslavenskog identiteta. Dalje, Županov iznosi procjenu kako je potrebno minimalno pet generacija, a svaka generacija predstavlja period od dvadeset godina, kako bi se socijalno tkivo zajednice razorene ratom u potpunosti obnovilo. Nastavi čitati “Pravo i pravda između Place de Luxembourg i ćuprije na Drini ili što presuda Ratku Mladiću znači za Jugoistočnu Europu”

Vojni rok i miroljubivo društvo

“The only thing I really need

Is something tough and masculine

Nice brave guys in uniforms

Comradeship in easy wars

The only thing I really need

To improve my self-esteem

Is an enemy, a rifle

And something to fight for”

Hladno pivo, MTV, 1995.

 

Kada je Kolinda Grabar Kitarović u svojoj izbornoj kampanji govorila o tome kako će se zalagati za ponovno uvođenje obveze služenja vojnog roka, većina komentatora to je shvatila kao dodvoravanje onom militantnom, autoritarnom dijelu njezinih birača. Militarizacija je bila i ostala jednom od najvažnijih niti u njezinom političkom narativu – naša predsjednica rado oblači maskirnu uniformu, relativno često se fotografira s oružjem u rukama, voli naglasiti svoje iskustvo u NATO-u. Ali vojni rok – nije služila.Ipak, kontinuirano loše ocjene rada predsjednice, kao i perzistentan spektakularno loš osobni politički rejting u usporedbi sa svojim prethodnicima u istoj fazi mandata govore nam da građani Hrvatske ne doživljavaju Kolindu Grabar Kitarović kao osobito ozbiljnu ili vjerodostojnu političarku. To je sasvim sigurno dio razloga zbog kojeg je većina ljudi na njezine ideje o vojnom roku odmahnula rukom uz tek pokoji promrmljani “kajgot”. Andreja Plenkovića, s druge strane, građani doživljavaju potpuno drugačije. Tome svjedoči činjenica da mu je osobni rejting u kontinuiranom porastu iako je podrška njegovim politikama u padu. U prijevodu – “ne sviđa nam se to što radiš, ali mislimo da si sposoban za mnogo bolje od ovoga”. I upravo zbog toga, kada iz usta ozbiljnog političara kao što je naš premijer izlaze rečenice poput: “Idejom o ponovnom služenju vojnog roka želi se popularizirati Oružane snage (OS) RH među mladim ljudima” čovjek se mora zapitati je li Plenkoviću netko namjerno “uvalio kajlu” uvjerivši ga da je vojni rok dobra ideja ili, što je mnogo gora opcija, on to doista i misli. Pogledajmo malo glavne (protu)argumente.

Vjerodostojnost

Nedugo nakon što su iz Vlade krenule potvrde da se razmišlja o ponovnom uvođenju vojnog roka, javnost je saznala, uz pomoć poslovično ljubopitljivih predstavnika ozbiljnih i uvjerljivih hrvatskih medija, kako naš premijer nije bio u mogućnosti služiti vojni rok jer je, ni manje ni više, bio anemičan. Dakle, čovjek koji sam nije služio vojsku smatra da bi djeca hrvatskih građana svakako trebala služiti vojsku. Neću na ovome mjestu ulaziti u osobito duboku debatu o tome koliko je anemija deal-breaker za služenje vojnog roka, ali recimo samo kako činjenica da se Plenković dosta ozbiljno bavio sportom u isto vrijeme kad zbog anemije nije mogao služiti vojsku čak ne ulazi ni u kategoriju sumnjivog nego u kategoriju samozadovoljnog, levatskog, konspirativnog namigivanja. Ovome još samo želim dodati kako ni predsjednik Sabora ni predsjednica države, kao što sam već napisao, nisu služili vojni rok. Nije problem što su izbjegli vojsku; mislim da jako malo ljudi na pragu svojeg osamostaljenja i zrelosti ima potrebu provesti bilo koju količinu vremena učeći, kada stvar reduciramo do bitnog, kako ubijati svoju ljudsku braću i sestre. JNA nije priznavala prigovor savjesti, a u vrijeme Domovinskog rata to bi bilo promatrano kao vrlo nedomoljuban potez. Jedino što ti ostaje je mala varka koju nitko neće zamjeriti. Ali onda zaista nije vjerodostojno da, mnogo godina kasnije, tražiš od drugih ono što i sam nisi bio voljan dati.

Vojni rok u doba anemije
Izvor: Di su pare?
 Mladi ljudi

Svojom izjavom premijer je zapravo implicirao da bi vojni rok bio nešto super za mlade ljude, mjera kojom je ova Vlada konačno proniknula u neshvatljive identitete (post)milenijalaca i daje im ono što oni zaista žele. Ne znam kakve mlade ljude Andrej Plenković poznaje i je li ijednu mladu osobu pitao o tome koji su joj životni prioriteti, ali kao netko tko je u karijeri dosta radio s mladima mogu s autoritetom reći da se uniforme, oružje, dril i pranje mozga ne nalaze na listi prioriteta velike većine mladih ljudi. Naprotiv, ako se nalaze i na jednoj listi, onda je to lista stvari koje si u životu NE žele. Ali u želji da budem konstruktivan, za slučaj da nešto od ovoga što pišem dođe do premijera ili do nekoga tko će biti u poziciji odlučivanja o vojnom roku, evo nekoliko stvari koje se nalaze na listi prioriteta mnogih mladih ljudi: mogućnost da u Hrvatskoj dobiju kvalitetno obrazovanje usporedivo s europskim; prilika da nakon tog obrazovanja dobiju posao bez prevelike zafrkancije i da budu obrazovani za taj posao; prilika da budu pošteno plaćeni za pošten rad; da se mogu dobro zabaviti tu i tamo; da mogu biti sretni u svojoj zemlji i da ako odlaze živjeti van, da to čine iz želje a ne iz nužde. Ovo je samo djelomičan popis. Ali vojni rok sigurno nije na njemu, i neće pomoći ni da mladi ljudi u Hrvatskoj žive bolje ni da oni koji žive loše a mogu otići ostanu. Naprotiv, sve će ih učiniti nesretnijima jer će to biti još jedna stvar koju država od njih traži umjesto da im, za promjenu, država nešto da ili ponudi.

Cijena

Prema procjenama raznih stručnjaka koje su se mogle čitati u medijima, uvođenje vojnog roka Hrvatsku bi koštalo između 300 i 500 milijuna kuna. Pitanja je mnogo, ali dva su osobito važna: 1) Gdje planiraju naći novce za to? i 2) Ako ima tih novaca, zašto ih ne investiraju u nešto što je mladima važno i korisno? Doista, zašto te novce ne ulože u kurikularnu reformu? Zašto im je važnije da mlade ljude uče rukovati puškom nego da makar jedno hrvatsko sveučilište uđe barem među top 500 najboljih sveučilišta na svijetu? Zašto im je važnije da te novce daju na uniforme i uzimanje ljeta mladim ljudima nego da mjerom od 1000 EUR za novorođenče – koju su sami više puta obećavali i neispunjavali – olakšaju život obiteljima? Zašto te novce daju za militarizaciju hrvatskog društva umjesto za poticaje za zapošljavanje mladih? Ili za poticanje mladih da ostanu u Hrvatskoj, ili bilo što od mirijade fenomenalnih stvari koje se u Hrvatskoj mogu napraviti s 300-500 milijuna kuna. Ili evo revolucionarne ideje: participativno budžetiranje. Zašto ne bi mladim ljudima dali da smisle što će napraviti s 300-500 milijuna kuna iz državnog proračuna? Kladim se da bi mladi ljudi s tim novcima u godinu dana napravili više dobrih stvari nego što će Zdravko Marić učiniti s cijelim državnim proračunom. A možda baš zbog toga žele od njih napraviti vojnike koji slijede naredbe umjesto da razmišljaju i sami odlučuju. Kako bilo, savršeno je jasno da je su Andrej Plenković i njegova Vlada spremni izmisliti novce za borbene avione, za borbene helikoptere, za vojni rok, za otkup Ine, za povećanje broja i visine braniteljskih prava ali kada je riječ o obrazovanju, znanosti, kulturi, zapošljavanju, bilo kojoj politici za mlade ili bilo čemu što mladima može život učiniti boljima – novaca nemaju, ne znaju gdje da ih nađu, traže od građana razumijevanje.

Spin

Kao što sam napomenuo negdje početkom ovog teksta, sam Plenković je nesumnjivo popularan, ali njegove politike i potezi – sve manje. Ipak, naš premijer je nesumnjivo inteligentna, obrazovana osoba s mnogo političkog iskustva – unatoč percepciji da je u hrvatskoj politici novo lice. Jedan od meni najzanimljivijih detalja iz političke biografije Andreja Plenkovića jest činjenica da je bio šef predsjedničke kampanje Mate Granića na predsjedničkim izborima 2000. godine. Dakle, kao tridesetogodišnjak vodio je predsjedničku kampanju kandidata najveće hrvatske stranke. Ne zaboravimo da je u ono vrijeme, prije ustavnih promjena, to bila najutjecajnija politička pozicija u Hrvatskoj. To je svakako impresivno postignuće. Ovime želim argumentirati tezu kako je naš premijer svakako dovoljno iskusan i vješt u odnosima s javnošću da zna prepoznati rane znakove PR katastrofe kada ih vidi i da je priča o uvođenju vojnog roka zapravo spin kojime se skreće pažnja javnosti s uistinu važnih grešaka koje on i njegova Vlada rade. A grešaka se već mašala nakupilo: plagijator Barišić i devastacija hrvatskog obrazovnog sustava, korupcija i klerikalizacija hrvatske znanosti, “delikatno” pitanje ustaške renesanse kroz priču o ploči u Jasenovcu i nekažnjenog skidanja izložbe o Anni Frank, priča o otkupu Ine, izgledna prodaja HEPa unatoč jednoglasnom prosvjedu javnosti, porezna reforma u korist najbogatijih, pasivnost oko puta predsjednice u SAD… I nije li ideja o vojnom roku zapravo savršena diverzija? S jedne strane, Plenkoviću će donijeti podršku onog militantnog i autoritarnog dijela birača, s kojima Plenković kao wannabe umjereni demokršćanin ima problema. S druge strane, priča o vojnom roku je do te mjere iritantna onim građanima čiju podršku ionako nije imao da će vrlo uspješno skrenuti njihovu pažnju s onih pitanja koje sam maloprije naveo. A dok se kritičari zabavljaju vojnim rokom, dogovorit će se u miru i tišini i prodaja HEPa i kupnja Ine, i zaboravit će se da je povećao plaće političarima i bogatima, da ljudi odlaze iz Hrvatske… Jednostavnim rječnikom rečeno, ideja o ponovnom uvođenju vojnog roka do te je mjere glupa i neargumentirana da jedino može biti spin.

Militarizacija i casus foederis

Hrvatska je zemlja koja se na mnogim poljima bori da bi dosegla razinu najuspješnijih europskih zemalja, ali jedno područje na kojemu to nije slučaj je pitanje obrane i nacionalne sigurnosti. Hrvatska ima profesionalnu vojsku veličine primjerene svojim objektivnim mogućnostima i okolnostima. Ali ono što je mnogo važnije: članica je NATO saveza i Europske Unije. To znači da je jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. U krajnje malo izglednom slučaju napada na Hrvatsku, temeljem našeg članstva u NATO-u u obranu Hrvatske uključile bi se sve ostale članice tog saveza. To se diplomatskim rječnikom zove casus foederis. A uzmemo li u obzir činjenicu da to znači da bi Hrvatsku branile neke od najmoćnijih vojnih sila na svijetu, poput SAD-a ili Turske, jasno je da je priča o vojnom roku nema veze s nacionalnom sigurnošću Hrvatske nego s njezinom militarizacijom. A militarizacija je svakako prava riječ za opisati ono što se u Hrvatskoj zbiva; pitanje vojnog roka samo je posljednji u nizu argumenata za to. Kad su avioni i helikopteri važniji od školskog programa i kvalitete sveučilišta; kad je važnije da mladi ljudi uče pucati nego, primjerice, programirati; kad su prava ratnih veterana važnija od prava radnih veterana – to se zove militarizacija, i znak je rastuće autoritarnosti društva. Hrvatska je okusila dovoljno rata za nekoliko života, rata u kojemu je krvlju platila izlazak iz jedne autoritarne, neslobodne države u kojoj su kult vojske i obaveza vojnog roka bili neki od glavnih alata osiguravanja zajedništva na nacionalnoj razini. Jedna stvar je sasvim sigurna: militarizacija i kult vojske neće Hrvatsku učiniti miroljubivi(ji)m društvom. Naprotiv.

Naposl(j)etku…

Umjesto zaključka, ovaj tekst želio bih završiti kao što sam ga i započeo – citatom jedne pjesme. Citiram Balaševića jer su ove njegove riječi podsjetnik na sentiment jedne generacije prema vojsci čije su ih uniforme stariji tjerali da oblače u vrijeme koje je trebalo biti posvećeno samo njima, njihovoj mladosti i njihovoj slobodi. Njihovom vlastitom izboru.

“Odjebi, JNA…

Dao sam ti jednu dobru godinu života…

Najbolju, možda?

Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo, zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetlo od tame u mutnom jezgru zenice, bajaju, pokretnu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu….

Nikad više…

Ali…

Proklet da sam…

Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete…

Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim stranicama štampe…

Oni ostadoše negde u devetnaestoj…

Zaljubljeni…

Zaigrani…

Zbunjeni…

Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako bezbožnički podmetnuli u džepove…

Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje…

Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate…

Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti…

Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme…

Nema Mojih u ovom Ratu Naših…

Ma znam…

Ne može to tek tako…

Čičak Izdaje se kači na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski…

Razmišljao sam o tome…

Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje?

I, žalim…

Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom…

Zato odjebi, JNA…

Dosta je bilo…”

Đorđe Balašević, Koncert u Sava centru, Beograd, 1992.

Ime ruže: Što bi SDP trebao učiniti da krene na put političkog uspjeha?

Neprijatelj moj to je tvoje ime. Što sadrži ime? Ruža bi davala slatki miris ma kako je mi zvali.
– W.Shakespeare, „Romeo i Julija“

Prvi korak za rješavanje problema je priznanje da problem postoji. Zato recimo to na glas: SDP, kao stranka, već jako dugo funkcionira sve lošije i lošije. Socijaldemokracija je i ranije imala svojih uspona i padova, ali, bez da u ovome tekstu idem predaleko u prošlost i u detalje, aktualnu krizu treba pripisati nesposobnosti socijaldemokratskih političara Trećeg puta da adekvatno i ideološki originalno odgovore na financijsku krizu koja je potresla svijet 2008. godine. Budući da je Treći put kombinirao lijeve socijalne politike s desnim ekonomskim politikama, kada su socijaldemokratski političari diljem Europe počeli zagovarati austerity kao odgovor na krizu, birači su prvo izgubili povjerenje u takve opcije, a kada su neke desne stranke počele implementirati elemente lijevih socijalnih politika – poput, primjerice, minimalne plaće i kurikularnih reformi – razlike između desnih i lijevih opcija postale su još maglovitije. Ovdje treba reći da je tadašnje vodstvo SDPa – i Vlade – bilo suprotstavljeno politici austerityja pa bi u razgovoru o uzrocima pada popularnosti SDPa ipak težište odgovornosti trebalo staviti na vodstvo stranke a opisane europske trendove promatrati kao nešto što je imalo negativan sinergijski učinak u tom procesu. Nastavi čitati “Ime ruže: Što bi SDP trebao učiniti da krene na put političkog uspjeha?”

Ime ruže: 1. SDP-u ne treba „povratak“ socijaldemokraciji, treba mu nova socijaldemokracija

Od mnogih kandidatkinja i kandidata za čelno mjesto u SDPu čuo sam frazu da se SDP treba „vratiti“ socijaldemokraciji, nesumnjivo pod utjecajem svijesti o činjenici da je okretanje Trećem putu zapravo udaljavanje od „ortodoksne“ socijaldemokracije. Vjerujem, međutim, da je takvo razmišljanje potpuno pogrešno. Socijaldemokracija 20. i 21. stoljeće je postigla uistinu mnogo i sigurno da je vrlo zavodljiva ideja povratka na ideološke postavke perioda u kojemu je socijaldemokracija pobjeđivala. Ali to je prošlost. Drugo vrijeme, drugi društveni kontekst, drugo sve. Socijaldemokracija treba nova poglavlja, nove ideje za vrijeme u kojemu živimo danas, odgovore na izazove koje još nije riješila. Dakle, smjer razmišljanja ne treba biti „natrag“, nego „naprijed“. To možda nigdje nije toliko važno kao u Hrvatskoj. U posljednja dva izborna ciklusa građani su savršeno jasno artikulirali zahtijev za progresivnom orijentacijom u politici. Ne zanima ih prošlost, postojeći društveni odnosi izvor su njihovog velikog nezadovoljstva i sve je glasniji zahtijev za promjenom. I to ne kozmetičkom, nego temeljitom. Prema statistikama Porezne uprave, 65% ukupnih radnika u Hrvatskoj zarađuje manje od 5000 kn mjesečno. Nastavi čitati “Ime ruže: 1. SDP-u ne treba „povratak“ socijaldemokraciji, treba mu nova socijaldemokracija”

Ime ruže: 2. SDP se treba početi hvatati u koštac s velikim bitkama

…I dok se s njima hvata u koštac, treba razmišljati izvan kutije. U neke bitke u kojima smo već pobijedili trebamo ići opet jer je nužno opet ih voditi. Pitanjesocijalne pravednosti je i dalje relevantno ali zahtijeva novi, drugačiji pristup. Prava radnika i sama narav rada u vremenu jedinstvenog digitalnog tržišta potpuno se razlikuju od vremena radničkog organiziranja u sindikate kako bi se kolektivno pregovaralo. Hrvatska se suočava s demografskom krizom neviđenih razmjera i ako se s njome ne uhvatimo u koštac, budućnost domovine za koju su tisuće dale život u Domovinskom ratu bude vrlo ružna. Bitka za energetsku neovisnost i bitka za očuvanje okoliša nisu nepovezani problemi. Socijaldemokracija budućnosti nužno je zelena. U kontekstu veličine problema društvene nejednakosti globalno, pa i u Hrvatskoj, jedan od ključnih izazova bit će borba za očuvanje dosegnute razine ljudskih prava. Nezadovoljstvo društvenom nejednakošću već sad doseže ogromne razmjere a ukoliko to nezadovoljstvo ne bude dobilo adekvatnu političku artikulaciju, doći će do urušavanja dosegnute razine ljudskih prava i prava manjina. To smo kroz povijest vidjeli nebrojeno mnogo puta. Holokaust je samo jedan od nedavnih historijskih argumenata u korist ove teze. Nastavi čitati “Ime ruže: 2. SDP se treba početi hvatati u koštac s velikim bitkama”

Ime ruže: 3. SDP se treba intenzivno okrenuti lokalnoj politici

Politika je, u svojoj osnovi, rješavanje problema koje neka zajednica ima. Ako pogledamo zajednice gdje je SDP uspješan i gdje već godinama oblikuje lokalnu i regionalnu politiku (bilo samostalno, bilo s partnerima) vidjet ćemo da je riječ o zajednicama koje su prije svega dobro organizirane, učinkovite u detektiranju i rješavanju životnih problema svojih stanovnika. Takve zajednice i na izborima za Sabor mahom podržavaju SDP i partnere jer imaju povjerenja u njih. Zato bi se SDP trebao posvetiti izgradnji kapaciteta, lokalnih organizacija, mreža suradnje i investirati u profiliranje i dugoročno podržavanje ljudi koji mogu voditi na lokalnoj i regionalnoj razini. S takvim pristupom nijedna bitka ne mora biti unaprijed izgubljena. Prije nego što je nestao s političke scene, ORAH je u Slavoniji počeo graditi zavidnu podršku, uglavnom među ljudima koji su se bavili poljoprivredom. Nastavi čitati “Ime ruže: 3. SDP se treba intenzivno okrenuti lokalnoj politici”

Ime ruže: 4. Ljudi koji vode SDP moraju živjeti novu socijaldemokraciju i voditi primjerom

Vodstvo stranke uvijek je bilo važno jer je predstavljalo lice koje javnost gleda. Preferencijalno glasovanje uvelo je element osobne odgovornosti i osobnog angažmana u hrvatsku politiku. Dok su građani glasovali za liste, nije bilo moguće mjeriti nečiju političku težinu, ali još važnije, sva je odgovornost počivala na ramenima stranke, a ne pojedinaca koji je sačinjavaju. Preferencijalno glasovanje to je promijenilo. Nastavi čitati “Ime ruže: 4. Ljudi koji vode SDP moraju živjeti novu socijaldemokraciju i voditi primjerom”

Ime ruže: 5. SDP puno više treba promjenu identiteta nego imidža

Na samome kraju dolazimo do onog elementa koji je izazvao nastanak ovog eseja. Nedavno sam u novinama čitao o ideji promjene imena SDPa i izbacivanju riječi „partija“ iz njezina imena zbog prevelike asocijacije na Komunističku partiju. Sasvim sam siguran da je ta asocijacija nanijela SDP-u izvjesnu količinu političke štete, dodatno „medicinski potpomognuta“ konstantnim potpaljivanjem od strane političkih oponenata. Ne ulazeći u konkretan slučaj, htio bih ipak iznijeti tezu da je SDP-u mnogo više potrebna promjena identiteta prema smjernicama iznesenim u ovome eseju nego promjena imidža prema smjernicama koje se u ovome ili onome trenutku iznesu u medijima. Svaka promjena imidža bez promjene u suštini unaprijed je osuđena na propast jer predstavlja promjenu forme a ne promjenu sadržaja. Drugim riječima, nema promjene u značenju. Nastavi čitati “Ime ruže: 5. SDP puno više treba promjenu identiteta nego imidža”