Kako nastaju izbjegličke krize? Dio odgovora se nalazi u statistici koju je objavio Jan Egeland, ravnatelj Norveškog vijeća za izbjeglice. Ta statistika pokazuje da zemlje članice UN-a zajednički, na godišnjoj razini, troše 1,7 trilijuna (1739 milijardi) dolara na obranu i vojsku, ali samo 25 milijardi dolara na humanitarnu pomoć. Drugim riječima, zemlje članice Ujedinjenih naroda na ratovanje i pripremu za ratovanje (koje se možda nikada neće ni dogoditi) troše basnoslovne novce, ali za rješavanje posljedica ratovanja izdvajaju manje od 1% novaca koje izdvajaju za ratovanje.

Iako neke druge statistike pokazuju da čak i s tako skromnim ulaganjima u mir i razvojnu pomoć (pri čemu treba reći da u pružanju razvojne pomoći i suradnje vodi Europska unija) svijet živi bolje nego prije, teško je ne zapitati se što bi sve bilo moguće postići kada bi bilo obratno? Možemo li uopće zamisliti kako bi svijet izgledao kada bismo u mir i blagostanje ulagali – ma samo 10%! – onoga što ulažemo u rat i destrukciju? I zbog čega tome nije tako?

Mnoge političarke i političari na svijetu ne usuđuju se glasno zagovarati takve stavove, stavove apsolutne politike mirotvorstva i aktivnog ulaganja u izgradnju globalne zajednice koja neće strahovati od metaka i bomba. Svijet jest opasno mjesto, prepuno nepovjerenja između predstavnika/ica pojedinih država, čiji građani – nerijetko opravdano – strahuju od rata, i zahtijevaju od svojih država da ih zaštite i osiguraju miran suživot. A na kraju dana, svi političari/ke slušaju, i trebaju slušati građane koji su ih izabrali. U nastojanjima da se razjasne trenutne okolnosti koje kroje uvid u ratna zbivanja diljem svijeta, neizbježno je i pitanje ekonomije. Pitanje novca. Trgovina oružjem jako je unosna – netko negdje uvijek ratuje, i uvijek treba naoružanje. A netko onda na tome može dobro zaraditi. I zaradi: prema u 2017. godini globalna trgovina oružjem bila je „teška” 100 milijardi dolara (podatak: SIPRI). U tome, nažalost, ima jako malo nedužnih. Iako su velike zemlje poput SAD-a i Rusije najveći igrači na tom polju, i male zemlje poput Hrvatske zarađuju na prodaji oružja i neizbježna je realnost kako i naša država sudjeluje na globalnom tržištu oružjem i igra ulogu koja snosi veliku odgovornost. Odgovornost da se ne okreće glava od onih kojih bivaju u sredini te prodaje i posljedica iste.

Malo je, u biti, zemalja koje mogu reći da ne snose neki dio odgovornosti za izbjegličke krize s kojima smo danas suočeni. A velik je broj zemalja koje su odlučile ne preuzeti tu odgovornosti i, prema najvišim europskim vrijednostima, pomoći i poduprijeti one koji u nadi za boljim životom trče od ratova i oružja. Možda baš oružja prodanih iz njihovih država. Ne možemo zatvoriti naše granice za izbjeglice i reći da nas se njihova patnja ne tiče. Ne možemo biti članica zajednice kao što je Europska unija, a ne baštiniti europske vrijednosti u praksi i okrenuti glavu od onih kojima bismo trebali pružati ruku.

Izbjegličke krize, stoga, u konačnici može riješiti samo politika mirotvorstva. Politika mirotvorstva koja znači prihvaćanje, razumijevanje i aktivan te neumoran rad na stvaranju globalne zajednice bez straha, nedužnih žrtava i ratom spaljenih škola, vrtića, dječjih igrališta. Hrvatska može i mora biti država čija će politika nedvojbeno voditi u smjeru mira i solidarnosti, tolerancije i otvorenih vrata. Nakon svih strahota rata i progonstva koje smo prošli na putu do slobode i osamostaljenja, je li nam zaista prihvatljivo zarađivati na tuđoj patnji i progonstvu? Je li nam prihvatljiv krvavi novac i okretanje glave od posljedica?

Za mene odgovor na to pitanje glasi – ne. Ono što Hrvatsku čini drukčijom i snažnijom jesu njeni ljudi, ljudi čija su djela i fotografije iz izbjegličke krize 2015. obišle svijet i pokazale kako Hrvatska razumije što je rat, njegove posljedice i patnja koju stvara. A naše nas ratno iskustvo čini, i treba činiti, neumornima u zagovaranju mirotvorstva u svim međunarodnim organizacijama kojima pripadamo, tako i u Europskoj uniji. Politika mirotvorstva mora i treba biti ispred politike zarađivanja.

Objavio Bojan Glavašević

Ratno dijete. U ljudima vidim prijatelje koje još nisam upoznao a ne potencijalne neprijatelje. Lingvist, zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *