Pismo urednicima Večernjeg lista

Sloboda medija i sloboda govora važni su demokratski osigurači. Oni ipak podrazumijevaju dvosmjeran proces. Ovo pismo osobama koje uređuju Večernji list objavljujem zbog javnosti svojeg djelovanja, iako inicijalno nije zamišljeno kao otvoreno pismo.

Poštovani glavni uredniče Večernjeg Lista, gospodine Klariću,
Poštovani zamjenici glavnog urednika, gospodo Šimatoviću i Blaževiću,
Poštovana pomoćnice glavnog urednika, gospođo Žižić,
Poštovani članovi uredničkog kolegija, gospodo Markas, Besediću, Ivkoviću, Mandir i Gerovče,
Poštovano uredništvo, gospođe Mikulčić, Radović i Blašković te gospodo Bubalo, Flak, Grubišiću i Braliću,
Poštovani uredniče fotografije, gospodine Ščitar,
Poštovane urednice i urednici online redakcije Večernjeg lista,

Prilikom jednog slučajnog susreta Ante Tomić mi je rekao kako on uopće ne želi imati veze s političarima; ne želi ih upoznavati, ne želi s njima ispijati kave i ne želi o njima uopće razmišljati kao o ljudskim bićima jer na taj način njegova prosudba kada piše o njima može biti nezamućena i neopterećena osobnim odnosima i detaljima koji potencijalno mogu otupjeti kritičku oštricu njegovog pera. Moram reći da mi je takvo razmišljanje uvijek bilo blisko; smatram da su politika i novinarstvo, u idealnom slučaju, kao voda i ulje – ne bi se trebali miješati. Na taj način novinari zadržavaju objektivnost vlastite perspektive, građani koji čitaju novinske tekstove zadržavaju povjerenje u nepristranost izvještavanja u mediju, a političari dobivaju vrlo iskreno ogledalo za svoj politički rad. To je, kao što sam napisao, idealni slučaj. U realnosti, barem onoj hrvatskoj, stvari su često drugačije.

Ovo vam pismo pišem iz nekoliko razloga. Prvo, želio sam progovoriti o nečemu što percipiram kao uredničku politiku Večernjeg lista u odnosu prema političarima i politici. Drugo, želio sam progovoriti o odnosu Večernjeg lista prema novinarstvu, dakle prema struci. Konačno, želio sam na trenutak za vas i vaš medij učiniti ono što mediji inače čine za političare i politiku: želio sam vam podići zrcalo u koje se možete pogledati i odlučiti sviđa li vam se što vidite u svojem odrazu.

Na Veliki četvrtak, 29. ožujka ove godine, održao sam konferenciju za medije u Hrvatskom saboru. Na konferenciji sam progovorio o problemu neokonzervativnog radikalizma u hrvatskom društvu, i o umreženosti djelovanja takvih grupa i pojedinaca sa sličnim grupama i pojedincima u drugim zemljama članicama Europske unije, i šire. Jedna od teza koje sam iznio u svojem nastupu glasila je da između kršćanskog i islamskog vjerskog fundamentalizma nema nikakve razlike. Nedugo nakon tog mojeg istupa, jedan od kolumnista Večernjeg lista, Marinko Jurasić, napisao je članak naslovljen „Zašto plaćamo nekoga tko širi vjersku mržnju?” u kojemu zapravo parafrazira i teze i tekst i naslov članka objavljenog na portalu liberal.hr pod naslovom „Zašto država plaća ovakve širitelje mržnje?”. Na taj sam tekst gospodina Jurasića, umjesto demantijem, odgovorio polemičkim tekstom koji je u Večernjem listu objavljen nekoliko dana kasnije. U tekstu gospodina Jurasića bio je niz netočnih citata moje spomenute konferencije za novinare, ali najveća mana tog teksta je ipak ležala u činjenici da je respektabilni kolumnist respektabilnog dnevnog lista potpuno nekritički prenio naslov, tekst i tezu opskurnog portala, reflektirane u optužbi da širim vjersku mržnju. Na ovu ću se činjenicu vratiti malo kasnije.

Prije nekoliko dana, 14. travnja 2018., u Večernjem listu izlazi kolumna Milana Ivkošića pod naslovom „Bi li Josipović, Glavašević i Beljak danas ponovili i Titove zločine?”. U tom tekstu njegov autor iznosi teze da je Goli otok bio okrutniji od Jasenovca, da su antifašisti (sic!) poubijali više ljudi nego ustaše, da je Tito bio veći zlikovac od Pavelića, a „Titova” država bila jednako totalitarna i fašistička kao i NDH; na tragu toga se, izdvajajući Krešu Beljaka, Ivu Josipovića i mene, pita bismo li nas trojica, budući da slavimo antifašizam, ponovili ono što je Ivkošić opisao kao zločine Tita. Nakon tog pitanja, zapravo retoričkog budući da je odgovor implicitan ali jasan, Ivkošić tekst završava sljedećim rečenicama:

„…To pitanje Josipović, Glavašević i Beljak sami o sebi postavljaju, i po tome se od njih i sličnih razlikuju sve brojniji povjesničari i drugi znalci koji govore i pišu istinu o NDH, drukčiju od njihovih laži, a da pri tom ne opravdavaju i ne odobravaju ustaške zločine kao oni antifašističke. Na toj razlici nastaju tzv. podjele u društvu, koje su zapravo podjele na činjenice i krivotvorine.”

Uvažene dame i gospodo na koje je ovo pismo naslovljeno, na ovome vas mjestu molim da se zapitate kakva je to „istina” koju govore i pišu, i po kojoj se razlikuju od mene, Beljaka i bivšeg predsjednika Josipovića, „sve brojniji povjesničari i drugi znalci”? što je, točno, po mišljenju kolumnista Večernjeg lista Milana Ivkošića, krivotvorina u Ustavu Republike Hrvatske, u onome dijelu u kojemu piše kako je temelj suvereniteta naše suvremene Hrvatske u borbi hrvatskih antifašista da oslobode Hrvatsku i njezine narode od kvislinške, fašističke NDH? Također vas molim da potražite u arhivima Večernjeg lista i drugih medija, te na internetu, jesam li ja ikada – ikada – i igdje odobravao ičije ubojstvo i ičiji zločin? Odgovor je, dakako, da nisam. A nisu niti Krešo Beljak ni Ivo Josipović. Međutim, stavimo za sada na stranu činjenicu da smo bivši predsjednik Republike Hrvatske, aktualni predsjednik jedne od najstarijih hrvatskih političkih stranaka i moja malenkost optuženi da odobravamo ubojstva civila i da bismo i sami sudjelovali u takvim zločinima kada bi se ukazala prilika.

Mnogo je važnija činjenica da je vaš kolumnist, uvažene dame i gospodo, u nekoliko rečenica relativizirao Holokaust i zločine Pavelićeve NDH. Ne relativizirajući ničiju traumu, patnju i stradanje, čisto na razini broja žrtava, prema podatcima iz Hrvatskog državnog arhiva, u periodu od 1949. do 1956. godine, kroz logor na Golom otoku prošlo je oko 16.000 osoba, a 413 je izgubilo život (bilo ubojstvom, samoubojstvom ili prirodnom smrću). Za usporedbu, prema podatcima Centra Simon Wiesenthal, u Jasenovcu je usmrćeno najmanje, ponavljam, najmanje 85.000 civila. Ovakvo relativiziranje Holokausta nije iznimka u Ivkošićevim pisanijama; to je jedna od njegovih čestih tema. U znanstvenom radu pod naslovom „Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje”, Mirjana Kasapović u detalje razrađuje razne strategije, taktike, metode i argumente kojima se relativiziraju zločini NDH. Vjerujem da, kada Ivkošić govori o „povjesničarima i drugim znalcima” koji govore „istinu o NDH”, redom misli na iste one koje profesorica Kasapović u radu identificira kao one koji banaliziraju, umanjuju i poriču zločine NDH. Jer točno to radi i Milan Ivkošić, iz kolumne u kolumnu, iz broja u broj. Uvažene dame i gospodo, smatrate li da objavljivanje tekstova poput Ivkošićevih odražava vrijednosti Večernjeg lista, njegove matične Styrije i vaše pojedinačne vrijednosti? Smatrate li, također, kako je moralna novinarska praksa optužiti nekoga za vjersku mržnju na temelju krivih navoda i parafraze tuđih autorskih tekstova? Jeste li svjesni da takve prakse mogu imati vrlo ozbiljne posljedice za osobe koje autori ovakvih tekstova označe kao potencijalne kriminalce, ubojice i širitelje vjerske mržnje? Ako ne znate, reći ću vam iz vlastitog iskustva: zbog upravo takve kampanje u režiji grupe radikalnih nacionalističkih portala moja obitelj i ja smo više godina primali prijetnje nasiljem i smrću. Fizički sam napadan, i bio sam pod policijskom zaštitom više od godinu dana u kontinuitetu. I, kao što vjerujem da dobro znate budući da je Večernji list ekstenzivno pisao o tome, nisam jedini. Zapitajte se želite li da Večernji list na jednak način djeluje na svoje čitatelje kao ti nacionalistički portali na svoje. Ako smatrate da to nije moguće, ili da tome nije tako, pozivam vas da pogledate komentare ispod članaka na portalu Večernjeg lista.

Iduća tema koju želim adresirati vezana je za pitanje odnosa prema novinarstvu. Portal index.hr nedavno je objavio članak u kojemu navode kako je Večernji list s Ministarstvom regionalnog razvoja i EU fondova potpisao ugovor u vrijednosti 3.000.000 kn bez PDV za „Usluge organizacije i realizacije promotivne kampanje o EU fondovima – Regionalni dani EU fondova”. Drugim riječima, Večernji list – ne neka druga tvrtka unutar Styrije, nego baš Večernji list – natjecao se i dobio je posao u onoj kategoriji koja se kolokvijalno zove PR. Smatram da je opravdano postaviti vam pitanje kako namjeravate pomiriti činjenicu da bi Večernji list trebao objektivno i nepristrano izvještavati o istima onima koji Večernji list izdašno plaćaju, i to ne za bilo što, nego za uslugu promoviranja i prikazivanja njihovih aktivnosti i postupaka u što ljepšem svjetlu? Vjerujem da možete shvatiti kako ove činjenice mogu narušiti ne samo povjerenje svih onih o kojima pišete, nego i svih onih koji vas čitaju. Ovo povjerenje već je donekle narušeno, ne samo zbog kolumnista poput ranije spomenutog Milana Ivkošića, nego i zbog, primjerice, Mate Mijića. Građani uglavnom nemaju informaciju kako je gospodin Mijić angažiran kao „pružatelj usluga” konzervativnoj eurozastupnici Ruži Tomašić, budući da ta informacija nije navedena nigdje na stranicama Večernjeg lista, kao niti u tiskanom izdanju. Ta je informacija građanima dostupna isključivo na stranicama same eurozastupnice Tomašić. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako je ta informacija iznimno relevantna i da utječe na način na koji čitatelji valoriziraju mišljenja iznesena u kolumnama gospodina Mijića. Gospodin Mijić u pravilu u svojim kolumnama iznosi stavove koji su u potpunosti u skladu s vrijednostima i političkim stavovima koje promovira eurozastupnica Tomašić. Posljednji primjer je kolumna pod naslovom „Tko narod smatra smećem, sam završi na smetlištu povijesti”, u kojoj gospodin Mijić mojem stranačkom kolegi Bauku stavlja u usta – koristeći, istini za volju, prostor koji je Bauk otvorio dvosmislenim komentarom – vrijeđanje građana nazivajući ih smećem. Ipak, Bauk to ne samo da nije rekao, nego je, upitan za pojašnjenje, jasno objasnio svoje riječi. Ovdje nije naodmet pripomenuti kako je tekst prilikom objave na portalu Večernjeg lista bio opremljen fotografijom Arsena Bauka u prvom, i mene u drugom planu, pozicionirane iznad naslova teksta. Zaključak koji čitatelji mogu donijeti spajanjem fotografije i naslova je, vjerujem, sasvim jasan i vama. Gospodin Mijić u svojem tekstu, između ostaloga piše:

„Svaki put kad netko poput Bauka otvori usta, deset ljudi pogleda prema Orbanu i Putinu nadajući se da ćemo i mi jednog dana imati takve vođe.”

Večernji list, dakako, ima potpuno pravo za kolumniste angažirati koga god želi, neovisno o tome tko ih još plaća osim Večernjeg lista. Ipak, slažete li se sa mnom kako je pošteno zapitati se je li Mijić zapravo dva puta plaćen za isti posao? Pozivam vas da poslušate retoriku i teze eurozastupnice Tomašić i da ih usporedite s kolumnama Mate Mijića, i odgovor na pitanje koje sam vam postavio pronađete sami.

Poštovane dame i gospodo, uvijek sam duboko vjerovao u svetost slobode govora. Nisam nikada tužio novinare niti medije, iako sam itekako imao povoda. Vjerujem, također, kako sloboda govora podrazumijeva dijalog. Zbog toga vam se obraćam ovim pismom. Večernji list i njegovi urednici mnogo su puta javno proklamirali ambiciju uzdržavati najviše profesionalne i etičke standarde novinarske struke, biti u toku s razvojem tehnologije i novih medija i želju da budu vrijedni povjerenja svojih čitatelja. Na kraju ovog pisma želim vas pozvati da se zapitate koliko ste zadovoljni odgovorima na pitanja koja sam vam postavio u ovom pismu. Ne tražim da odgovore dostavite meni, niti da išta učinite zbog ovog pisma; moja intencija nije bila ni pritužba niti poziv da nešto zbog mene promijenite. Jedino na što vas pozivam, mnogo više kao čitatelj nego kao političar, jest da na pitanja koja sam postavo u ovome pismu pronađete odgovor za sebe, i za Večernji list. Ako vi budete zadovoljni odgovorima, bit ću i ja.

S poštovanjem, Bojan Glavašević

Autor: Bojan Glavašević

Ratno dijete. U ljudima vidim prijatelje koje još nisam upoznao a ne potencijalne neprijatelje. Lingvist, zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *